Priča uspješnog internet poduzetnika: Ostavio siguran posao, i sa 100 KM i kancelarijom u prirodi napravio sajt sa 100.000 čitalaca

Nenad Blagojević je pokrenuo sajt “Priče sa dušom” tako što je jednog dana odlučio da napusti stalan posao u redakciji, i platu u velikoj korporaciji zamjeni internet poduzetništvom.

“Koliko te je koštao sajt?”, “To je sve komplikovano, lakše je raditi za platu”… To su bile brojne reakcije sa kojima se susretao.

Sajt koji se bavi pričama maštovitih, talentovanih ljudi, mjesečno danas posećuje i 100.000 korisnika, velike medijske kuće prenose njegove reportaže, a osnivač se sjeća da je sve započeo sa dobrom voljom i 50 evra kapitala.

“Od tih 50 eura platio sam registraciju domene, mali paket hostinga i temu, odnosno gotov dizajn sajta. Nisam imao novca da platim nekog ko bi to stručno odradio. Prije pokretanja sajta sam dao otkaz u magazinu u kojem sam bio urednik-novinar, ostavio platu, rekao zbogom korporaciji i upustio se u internet poduzetništvo samo sa novinarskim iskustvom. Danima sam preko Youtube-a učio kako sve to da povežem, kako da instaliram temu i kako da počnem da unosim tekstove. Kada je tehnički dio bio gotov, napravio sam Facebook stranicu i počeo da pišem članke o neobičnim ljudima i da ih dijelim”, priča Blagojević.

Ljudima koji ga poznaju je to bilo zanimljivo, počeli da su da dijele “Priče sa dušom” po društvenim mrežama, da lajkaju i nekako se, kako kaže “sve brzo zavrtjelo”. Zapravo, na samom početku, Facebook mu je bio jedina reklama. Pisao je i piše o porodicama i njihovim tradicionalnim ili neobičnim biznisima, strancima koji žive u Srbiji, i uspio je da od svoje novinarske strasti napravi održiv biznis.

“Što se tiče misli koje su me obuzimale tih dana, nisam se plašio već sam samo radio. Sada kad vidim da sam krajem 2014. i tokom 2015. godine objavio više od 150 članaka, shvatam da sam pretjerao. Danas objavljujem oko 60 priča godišnje. Ali, valjda su me rad i želja za uspjehom gurali napred. Bio sam siguran u jedno – nazad ne mogu. Znajući da su moji tekstovi, odnosno životne priče neobičnih ljudi bili čitani u novinama, vjerovao sam u to da će biti popularni i na internetu. Jedini strah koji sam imao bio je kako da se prilagodim internet publici, jer oni koji kupuju novine i oni koji tekstove čitaju na svojim telefonima i računarima, nemaju iste navike. Drugačiji je sadržaj, a posebno naslovi. I za to je trebalo vrijeme. Cijela 2015. godina je bila eksperiment, a tek od 2016. su se javili prvi „klijenti“, a godinu dana kasnije oni ozbiljni: korporacije i poduzetnici koji su željeli da podrže Priče sa dušom”, kaže sagovornik.

Sve je više internet poduzetnika i blogera, ali nema mnogo onih koji su originalni i daju nešto novo, smatra on.

“Vremenom sam stekao utisak da ljudi misle da svako može da bude bloger, da svako može da piše i da fotografiše. Slažem se. Svakome to može da bude hobi i svako može da iznosi svoje stavove, tekstove, putopise na mreži. Svako može da bude travel bloger i prenosi svoje utiske sa putovanja. Međutim, ako želite da budete profesionalni bloger, odnosno da pravite novinarsko poduzetništvo, kao što je ovo što ja radim, onda je potrebno malo više ideja, rada, truda. A pre svega strpljenja. Često zapratim blogove za koje osjetim da imaju perspektivu, koji mi se svide, i onda vidim da poslije dva mjeseca euforije, najava, lajkova, lijepih riječi podrške, jednostavno više nema objava. Ljudi lako odustanu jer novac na internetu ne dolazi odmah”, zaključuje on.

“Nije dovoljno otići u Pariz, napisati tekst io tome, slikati se pored Ajfelovog tornja i reći da ste bloger. Nije ni dovoljno napisati tekst o vašem djetetu i pomisliti da ste influenser za mame i decu. Ovaj posao iziskuje stalan rad, a prije svega ideje. Potrebno je odabrati svoju nišu, oblast u kojoj ste najbolji. Kao papagaj sam jedno vreme ponavljao na predavanjima da u Srbiji i dalje nema kvalitetnog bloga o baštovanstvu, o savjetima za vozače početnike, o zdravoj hrani… To su sve ideje koje već postoje u svijetu, samo treba neko ovde da kaže: Ja sam taj koji će vam od danas otkriti jedan nov svijet”.

Dodaje i da je zarađivanje na internetu odraz kvaliteta i popularnosti, ali da sajt mora da “živi” od posjeta, tj. od reklama. Iako je u tom smislu sam odgovoran za svoju “kasu”, ne kaje se što je napustio “korporativni kavez”

“Nisam se nijednog trenutka pokajao jer sam kao novinar u kancelariji često patio jer nisam mogao slobodno da radim svoj posao, na svoj način. Na primjer, bio sam svjestan da za 8 sati radnog vremena koje bih proveo na terenu, mogu da nađem nekoliko priča i da jednu od njih napišem, umesto da sjedim od 9 do 5 i budem neproduktivan, samo zato što je tamo neki direktor, koji nikad nije radio kao novinar, rekao da „to tako mora“. Sjećam se da su priče i putovanja prolazili pored mene, a ja sam umjesto kreativnosti imao „lisice na rukama“ u korporaciji. Sada često radim i nedjeljom, ponedjeljak mi je slobodan dan, ne mjerim vreme po satima provedenim za kompom i ne radujem se vikendu kao drugi zaposleni, jer sam organizujem svoje vrijeme”.

Priče nalazi na nevjerovatnim mjestima, a jedno takvo mu je i kancelarija.

“Dešava se da neke priče pronađem u slastičarni dok sjedim sa prijateljima, tako je nastala priča o torti Mira Banjac u Novom Sadu, ili u avionu, gde sam saznao za jednog našeg istoričara koji živi u Francuskoj. Naravno da ima trenutaka kada ugasim telefon ili kada ne odgovorim odmah na mejlove, a to je najčešće kada sam u jednom šumadijskom selu, u Gornjoj Trešnjevici, gde su mi ofis i moja firma. Tamo punim baterije za dio života koji provodim u glavnom gradu”.

Zaključak je da dobra ideja može da pronađe svoj put i bez mnogo ulaganja, smatra on.

“Većina onih koji bi pokrenuli blog kreću od novca, jer su čuli da se uspeh na onlajn tržištu može napraviti samo uz profesionalne fotografije, skup dizajn sajta i veliki broj pratilaca. Sve to dolazi u određenom trenutku, ali nije nužno na početku. Kada krećete, važno je da imate: ideju i sadržaj na kojem ćete raditi, da znate kojoj se publici obraćate, i tih 50-ak eura za tehničke troškove.